Pobijanje lažne povijesti

Deklarirajući se agnostikom luteranskog podrijetla, sociolog religije Rodney Stark u knjizi iz 2016, na hrvatskom jeziku u prijevodu Mate Penave objavljenoj ove godine u izdanju Verbuma, naslova Lažna svjedočanstva: raskrinkavanje stoljećâ protukatoličke povijesti, čini nesvakidašnje, gotovo apologetskom strašću braneći – kao nekatolik – povijest Katoličke crkve. Razmjerno jednostavnim i pitkim jezikom pisano Starkovo djelo ponajprije služi kao svojevrsna hrestomatija demistificiranih zabludâ o najstarijoj svjetskoj vjerskoj instituciji, poput protuotrova djelujući na nebrojena u javno mnijenje i popularnu kulturu utkana opća mjesta, demitologizirajući uvriježene vrijednosne sudove uglavnom protestantskoga i prosvjetiteljskoga podrijetla prema kojima je Katolička crkva u povijesti čovječanstva figurirala uglavnom kao destruktivna i represivna ustanova, unatoč, a ne zahvaljujući kojoj je došlo do pojave modernosti u svim njezinim vidovima, od moderne znanosti i pravosuđa do suvremenoga državno-političkoga ustroja i koncepta ljudskih prava. Stark svojom knjigom pokazuje kako je istina upravo suprotna.

Izd. Verbum, Split, 2019.

U nizu od deset poglavlja omeđenih kratkim uvodom i zaključkom te hrvatskim predgovorom Trpimira Vedriša, Stark pokriva gotovo sve prijeporne točke crkvene povijesti, u rasponu od odnosa Crkve prema Židovima iz vremena nakon što su ih kršćani svojom brojnošću nadmašili; prema poganima, u sklopu konstantinovskog zaokreta odnosa prema kršćanstvu u Rimskome Carstvu; prema muslimanima u križarskim ratovima; prema prirodnoj znanosti te prema robovima iz prvoga i drugog tisućljeća poslije Krista, kao i o prošlostoljetnim diktaturama, posvećujući čitavo poglavlje i hrvatskim delegitimizatorima kršćanstva omiljenoj sekularnoj dogmi o „mračnome srednjemu vijeku“. Starkov poučak u gotovo je svakome poglavlju istovjetan: Crkva nije kriva za ono što joj se pripisuje; zapravo, ona je u najvećem broju slučajeva najzaslužnija što su navedeni problemi – poput ropstva – povijesno prevladani. Potkrepljujući svoje tvrdnje mnogobrojnim primarnim izvorima, kao i sažetim uvidima suvremenih znanstvenika različitih provenijencija, Stark uglavnom uspješno izbjegava zamku crno-bijeloga poimanja prijeporna djelovanja Katoličke crkve. Priznajući i njezina zastranjenja u pogledu glavnine navedenih problema, Stark ih uspješno rekontekstualizira, odbijajući ih uzeti za srž crkvenoga djelovanja, argumentirano ih poimajući kao otklon i pad od katoličke doktrine i nauka.

Ponajveća prednost Starkove knjige – naime, njezina preglednost i sažetost – ujedno je i njezin ponajveći nedostatak. Iznoseći, bez opsežne bibliografije na koju se u zadnjemu dijelu referira, tek nešto manje od 250 stranica, središnji dio Starkove knjige ne može u punini obuhvatiti sve dimenzije povijesnih dionica koje obrađuje, nerijetko ostajući tek na površini problematizirane tematike, pa se Lažna svjedočanstva u tome smislu mogu percipirati kao poticaj širemu raščlanjivanju svih implikacija i perifernih aspekata svakoga tematskog sklopa koji autor obrađuje. Drugim riječima, svako poglavlje Starkova djela može poslužiti kao temelj zasebne studije, ako ne i čitave serije, enciklopedije ili biblioteke. Usredotočavanje na pojedinačne primjere onkraj općih stajališta Vatikana i papâ na koje se Stark poziva – sjetimo se samo uloge bl. Alojzija Stepinca u spašavanju Židovâ tijekom Drugoga svjetskog rata – nedvojbeno bi ojačalo njegovu argumentaciju spram katoličke pozicioniranosti u, primjerice, kompleksu antisemitizma. Mnoštvo tema, dakako, ipak onemogućuje širinu njihove obrade u okviru samo jedne knjige kao učinkovite obrane Katoličke crkve od tijekom povijesti nataloženih manipulacija, pa je možda i veći problem od nedostatka širine u Starkovu djelu povremeni manjak dubine.

Čitanjem Lažnih svjedočanstava čitatelju će se povremeno javiti dojam da autor pri refleksiji utjecaja Katoličke crkve na svijet nekoć i danas katkada ne zahvaća u bıt stvari. Na primjer, iako se Stark dotiče srednjovjekovnih korijena znanstvenoga empirizma, parlamentarizma ili kapitalizma, njegovo djelo ne referira se na mislioce – poput, primjerice, Jürgena Habermasa ili Giannija Vattima – koji u kršćanskome nauku prepoznaju tendencije slabljenja svakoga autoriteta s totalitarnim pretenzijama, što za posljedicu ima oblikovanje temeljnih struktura današnjega svijeta, od liberalizma i egalitarizma pa do same sekularnosti ili globalizaciji svojstvena univerzalizma. Iako podsjeća na katoličku tradiciju harmoniziranja vjere i razuma u opusima sv. Augustina i Tome Akvinskoga, Stark ipak ne dovodi taj problem do njegovih krajnjih konsekvencija – o važnosti međuodnosa tih kategorija za naš aktualni trenutak svjedoče i kontroverzije koje je 2006. izazvalo regenburško predavanje Benedikta XVI., posvećeno ključnim razlikama između kršćanskoga i islamskoga odnosa prema razumskome aspektu Božje volje, koji se u prvome slučaju podrazumijeva, a u drugome odbacuje. S pomoću istraživanja Renéa Girarda moguće je pokazati kako rano kršćanstvo nije tek dokinulo ropstvo, nego i naglavce preokrenulo multikulturalno sveprisutan koncept žrtvovanja, ne samo na doslovnoj razini dokidanja poganskih ritualnih praksi nego i općenito, kroz konceptualizaciju milosrđa i „zlatnoga pravila“ Isusa Krista. I tako dalje...

Navedeni nedostaci, međutim, ne potiru smisao Starkove knjige ni potrebu za njezinim objavljivanjem. Naprotiv, i jedno i drugo u konkretnim okolnostima petrificiranih protukatoličkih predrasuda u javnome govoru i mnijenju čak i nominalno katoličkih društava poput hrvatskoga mnogim pobornicima i protivnicima kršćanstva mogu pripomoći: prvima pri oboružavanju argumentima, a drugima pri stjecanju povijesno ispravnijega pogleda na instituciju Katoličke crkve i – budući da ih ova knjiga lišava dobroga dijela ustaljenoga verbalnog arsenala – formuliranju nekih novih protukatoličkih prigovora. Iako nije intelektualna povijest ili uska, stručna historiografija, Starkova knjiga, kako je to u predgovoru naveo Trpimir Vedriš, vrednija negoli u „detaljima“ biva u „cjelokupnoj slici“ koju nudi, to jest: „Ako i nije najbolji primjer pisanja povijesti, ona je svakako uspješno pobijanje loše povijesti.“ Drugim riječima, Lažna svjedočanstva odlična su polazna točka za čitatelja koji se s navedenom tematikom prvi put susreće, a za onoga koji ju je već donekle apsolvirao riječ je o solidnu utvrđivanju gradiva.